DemonessTenebrae

*napisano i objavljeno za i na portalu www.citajme.com


Hrvoje Ivančić poznati je hrvatski bloger, reporter, pisac i vječni putnik. Njegov prvi roman ‘Dunavski blues’ o dvojici prijatelja koji se upute na putovanje od Zagreba do Crnog mora gumenim čamcem, oduševio je javnost i zasluženo dobio književnu nagradu Rikard Jorgovanić. Nakon dugog putovanja kopnom do Indije i boravka u toj zemlji, izdao je svoj drugi roman ‘Samsara: Put na Istok’.

Samsara u hinduizmu označava ponovno rađanje u fizičkom tijelu, a u ovom putopisnom romanu ona označava transformaciju u sadašnjem životu, odustajanje od jednog sjedilačkog načina života i prihvaćanje nečeg novog. Ovaj putopisni roman nastao je pet godina nakon autorova putovanja i sadrži mnoge autobiografske elemente iako ono nije autobiografsko djelo. Sam autor je izjavio: „Glavni lik Slaven je personifikacija mojeg indijskog osjećaja koji je nastao na tom dugom putovanju. Zbog svega što mi je Indija dala nisam mogao ići samo na čistu putopisnu formu, htio sam izvrnuti svoju unutrašnjost i svoj osjećaj pretočiti na stranice.“

Priča počinje željom mladog profesora Slavena da otputuje na istok. Nakon završenog školovanja i zapošljavanja u školi, Slaven osjeća kako postoji još nešto u životu što mora učiniti kako bi se nakon toga mogao mirno skrasiti sa svojom djevojkom i postati zadovoljan malim stvarima u životu, običnom svakodnevicom koja ga sada guši. U početku ima podršku svoje obitelji i djevojke, iako ga oni nisu u mogućnosti potpuno razumjeti. Pronalazi način da otputuje i upusti se u avanturu života, putovanje kopnom od Hrvatske do Indije. Prvo putuje sa Srećkom, a nakon Sarajeva i Istanbula, put nastavlja sam.

Put je započeo kao posljednji čin nemirne duše koja žudi za avanturom i slavom, a završio kao duhovno putovanje samospoznaje u svetom gradu Indije, Varanasiju. Slaven je kroz tisuće kilometara počeo ljuštiti kožu staroga sebe simbolično putujući sa sve manje i manje prtljage da bi na kraju završio bez ičega, u prljavoj odjeći proseći hranu na prljavim ulicama grada Varanasija uz obalu rijeke Ganges.

Roman ‘Samsara: Put na Istok’ počinje kao putopisni roman, prerasta u roman ceste, a završava kao priča o samospoznaji. Preobražaj koji doživljava glavni junak događa se postepeno preko introspekcije samoga sebe na dugom usamljenom putovanju na kojem Slaven uviđa da je dio univerzuma i da mu ne treba mnogo kako bi bio zadovoljan. On uči da ako samo ispruži ruke, naći će se neka dobra duša koja će mu udijeliti porciju hrane i da svijet obiluje dobrim ljudima koji su spremni pomoći.

Isto tako, autor se osvrće na činjenicu da Indija pruža mogućnost duhovnog preobražaja, ali da se ono ne može dogoditi trenutno za određenu svotu novaca. Naime, mnogi stranci dolaze u Indiju na kratko vrijeme samo kako bi se kasnije mogli pohvaliti da su doživjeli neko nadnaravno ili duhovno iskustvo jer su platili kako bi par sati gledali u svijeću i time se osjećali ispunjenima.

Svako duhovno iskustvo dolazi isključivo nakon mnogo truda, osobne želje i detaljne introspekcije. U svakom slučaju, Slavko je prošao kroz sve faze od ostavljanja obitelji i djevojke, napuštanja svih svojih materijalnih dobara i želje za slavom do života na ulici i prošenja hrane od prolaznika. Njegovo posljednje opraštanje od staroga života i staroga sebe dogodit će se ispuštanjem kamenčića iz svog džepa, upravo u nepreglednu rijeku Ganges.


**ova mi je knjiga dodijeljena od strane autora u zamjenu za iskrenu i nepristranu recenziju